U Kozloduj (Козлоду̀й), gradić na sjeveru Bugarske, smješten uza sami Dunav i sjevernu državnu granicu s Rumunjskom, stižem malo prije sumraka. Promiču zeleno-bijeli blokovi nuklearne elektrane, jedine u Bugarskoj. Rado bih da imam fotografiju, ali, iako ću tek u potragu za prenoćištem, ne bih da prenoćim u zatvoru.

Osim zatvora, izbor prenoćišta je – ovo baš i nije turistički predio – vrlo škrt: ili hotel „Istar“ ili hotel „Radecki“. Biram drugu opciju iz sasvim praktičnih razloga: od „Radeckog“ ću ujutro započeti snimanje. „Na kitarata Vasko Žabata, toi ste sviri dragi gosti samo za vas“, dočekuje me iz valjda svih zvučnika u hotelu, gdje je, u glavnoj dvorani, koji čas prije započela svadba. Balkanski, u neku ruku i svjetski hit Vaska Žabe čut ću za ovog boravka u Bugarskoj i u kafićima, i u tržnim centrima i drugdje, pa i u restoranu u gradu koji mi prolaznici preporučiše za večeru, gdje Vaskov hit za goste izvodi sredovječni sijedi klavijaturist.

Umoran od višednevnog krstarenja, zaspao sam uz prigušene zvuke bugarskih hitova. Zlatobojno jesensko jutro svjetlucalo je poput stalaktita u dubokoj pećini. Čim je malkice odjutrilo, izašao sam i, zajedno sa svojom sjenom, utopio se u nevjestinski izazovnu plavet ustalasanog Dunava.

Predmnijevam da je sličnim, samo proljetnim tonovima, bilo obojeno i jutro 17. svibnja 1876., kada se odred bugarskih četnika, kako su Bugari tada zvali i danas nazivaju ustanike protiv višestoljetne osmanske vlasti, na ovom istom mjestu, došavši s rumunjske obale Dunava, iskrcao s broda „Radecki“ kako bi poveo narod u borbu za oslobođenje od osmanskog jarma.

M.J. | Bljesak.info / Botev je ovdje i svetac i bog

Grof i najslavniji austrijski vojskovođa prve polovice 19. stoljeća, feldmaršal Johann Josef Wenzel Anton Franz Karl Radetsky von Radetz (1766. - 1858.) ne samo da nikad nije bio u Kozloduju već za tadašnje malo selo sigurni nije ni čuo. Ništa na ovom svijetu nije slučajno pa ni što je baš njemu slavni Johann Strauß posvetio i danas valjda svima znani Radetzky marš. Znamo da je startao od Theresianuma, iste one znamenite vojne akademije u kojoj se ono nedavno jedan naš odbio rukovati s ministricom, a naučeno primjenjivao od napoleonskih bitaka po današnjoj sjevernoj Italiji, preko Bitke kod Leipziga, po mnogima Napoleonovog početka kraja, da bi potkraj karijere, a i života, redom pokorio vojske i gradove Lombardije i postao njen potkralj. I da, jedini koji je dvaput pobijedio Napoleona.

To što nije stao nogom na bugarsko tlo nije zasmetalo da ovdje, upravo zbog svog imena pozajmljenog „pobunjeničkom“ brodu, usidenom pedesetak metara od hotela, ipak postane vrlo popularan.

Espresso ispijam začas, što zbog hladnoće uz rijeku, što zbog želje da što prije krenem u obilazak. Usporiti pokušavam uzimajući jednu od nekoliko stotina knjiga naredanih na police u predvorju hotela, knjižuljak u kome se tumači nastanak „Assemanijevo evanđelja“, ali od sricanja bugarskih jatova i jerova ništa, ipak me više mami pokret, za čitanje će se već naći vremena.

Najprije ću prošetati platoom s, moglo bi se i tako reći, pomalo zastrašujuće visokim spomenikom Hristu Botevu, tolikim da dvije vrane koje načas slijeću na spomenik, ali nisu voljne pozirati, nalikuju nepostojećim crnim vrapčićima. Pri gornjem rubu en profil pobunjenika i pjesnika, ispod datum i godina iskrcavanja, pozadi podaci o godini i inicijatorima postavljanja i to je sve. Botev je ovdje toliko popularan da ću i po gradu, i to na puno mjesta, vidjeti njegov lik, sada en face, uz natpis „Živ je taj, živ je…“, pa ti u djeliću sekunde kroz glavu proleti i ono „može bit' ga negdje u gradu i sretnem“, makar znaš da je na bolji svijet preselio samo nekoliko dana nakon iskrcavanja u Kozloduju.

M.J. | Bljesak.info / Ćupovi, ćupovi…

Odmah od platoa počinje Botev park, i to gologuzim ženskobanjastim dječačićem što u naručju drži fontanicu i labuđim bračnim parom, a masivnim križem s teško čitljivim tekstom zarobljenim lišajima. Slijede dva krasopisom popunjena metalna panoa vezana za iskrcavanje Boteva i drugova mu, a onda i mramorno podsjećanje na događaj. Uz hotel stoji prizemnica muzejčića koji, eto, radi samo od srijede do nedjelje, mada je sasvim dovoljan i onaj na brodu. Dok djelatnici hotela uklanjaju cvjetne slavoluke sinoćnjih mladenaca ja pokušavam nazrijeti izraze lica ljudi što brodicama lagano plove pored „Radeckog“, ali su za takvo što ipak predaleko. I hotelu „Radecki“ neko je osmislio pročelje u formi broda. Park, ogroman kakav je, doslovno kilometarski, ima bezbroj fino uređenih zakutaka: ondje jedne, na drugim mjestima druge vrste nadstrešnica, od onih u etno stilu, preko sjenica, do modernih, a tako je i s klupama, od betonskih, preko onih od grubog drveta do ulaštenih i sjajnih. U jdnom prikrajku čak i betonski kauč, samo nigdje babe s onom legendarnom „Hajde što piju i drogiraju se, al' gdje će na 'ladan beton!“ :) Pa turističke karte, kamene fontanice, stihovi u formi drveta, kostur jednog čamca kojeg je vrijeme sasvim oglodalo, a isto je prošao i jedan kameni spomenik sa sasvim izblijedjelim njemačkim gotičkim tekstom. Dio parka uredila je mladež GERB-a, jedne od najjačih bugarskih političkih stranaka. Pitam se, jer se sličnih slučajeva nađe i kod nas, daju li potrebni novac iz vlastitih novčanika ili im stigne iz državnih fondova? Jedan pas me prati dobrim dijelom šetnje; ne zna, siromah, da sam daleko i od pomisli na hranu, čeka me „Radecki“.

Spuštam se u pristanište i penjem na drveni most. „Radecki“ je – makar je ovo stvarno replika nekadašnjeg – bio mali parobrod i za doba kad je napravljen, 1851., i to u brodogradilištu "Óbuda", danas dijelu Budimpešte. Replika je, pak, izrađena u brodogradilištu Ruse i od 2010. zastalno usidrena u Kozloduju, a odavno je stekla i status spomenika kulture, pa je čak uvrštena i na popis „100 nacionalnih turističkih mjesta Bugarske“.

Paluba je prazna, „ubila se“ za izležavanje i sunčanje, a najveći dio potpalublja zauzima Muzej revolucionarnog pokreta. Praktički je izlošcima ispunjeno sve osim kabina. U jednu zavirujem; dalje od ulaza se ne može, a nema ni potrebe, brodske kabine su minijaturne i na većim brodovima od „Radeckog“.

Nekoliko je panoa ilustriranih rijetkim fotografijama Botevljevih četnika, tu si i uniforme, mada više paradne, čisto sumnjam da su ustanici, pogotovo što su se na parobrod ukrcali kao civili, imali išta više od prostih građanskih i seljačkih odijela, a našlo se ponešto onovremenskog oružja, uglavnom revolvera i kubura. Maketom je vjerno predstavljen revolucionarni put Boteva i njegove čete male, ali odabrane, a kako nema vjetra, pa se ne mogu vijoriti, raširene stoje zastave s izvezenim motom „Sloboda ili smrt“. Iste takve vidjeh prije dvije godine na velikim protestima u Plovdivu, i to ne bilo gdje već ispred Džumaja džamije, što govori da je Botevljev revolucionarni žar još uvijek vrlo živ.

U jednoj vitrinici poredana je i dokumentacija vezana za nastanak i ukupnu povijest parobroda, a najdojmljivije od svega je pismo koje je Botev, svjestan da gotovo sigurno stupa ususret smrti, s parobroda poslao u Bukurešt, supruzi Veneti, kojoj nije mogao reći kuda odlazi, posinku Dimitru i kćerkici Ivanki.

M.J. | Bljesak.info / Botevljevo oproštajno pismo

„Molim se svojim prijateljima da te ne napuste i oni te moraju podržati. Bog će me sačuvati, a ako poživim, bit ćemo najsretniji na ovom svijetu. Ako umrem, onda znaj da sam te poslije Domovine najviše volio, pa pogledaj Ivanku i sjeti se onoga koji te voli.“

Pismo je napisano 17. svibnja 1876., a već 1. lipnja Hristo Botev je bio pokojnik. Naravno da mi, dok napuštam potpalublje, mislima prolazi dva stoljeća prije napisano pismo bana Petra Zrinskog supruzi Ani Katarini i kćerki Veroniki. Jest da okolnosti nisu iste, ali skori kraj jest.

Da nema „Radeckog“ i svega vezanog za Hristu Boteva, „zastavu bugarske revolucije“, Kozloduj bi, ne samo za mene već i za svojih gotovo 14.000 stanovnika, bio prilično dosadan gradić. Prije gradnje nuklearke Kozloduj je bio još mnogo manji, a nakon što se ona poljana uz Dunav zazelenila halama s nuklearnim reaktorima, planovi o razvoju turizma je, i iz sigurnosnih razloga, stavljeni su u neku sasvim zaboravljenu ladicu od gradske administracije sasvim zaboravljenog ormara.

Bugarska klasika: širina, prostranstvo i ogromni glavni trg sa zgradom gradske uprave, bibliotekom, čitalištem, odnosno, po naški, narodnim univerzitetom iliti pučkim sveučilištem, te, ako ih ima, kazalištem i operom, obvezno, velebnim središnjim spomenikom i mnogo manjih rubom trga. Kozloduj je donekle odstupio od klasike, ali samo donekle, jer su – opere i kazališta i tako nema – esencijalne zgrade malo razbacane. Nema, kao drugdje, ni kakva džinovskog spomenika revoluciji, bilo kojoj, mada je ipak najveći obelisk desetorici poginulih „iz sela Kozloduj“ u Balkanskim ratovima 1912. i 1913., ukrašen zamišljenim krilatim anđelčićem što pridržava cvjetni vijenac. Tek zeru manji je postament za bistu Hrista Boteva, a na visoki metalni stup, nalik držaču koša, postavljen je rukopisni otisak njegovoj pisma Veneti i djeci. Nečitak mi je potpis na postamentu trećeg spomenika po visini, ali sam, lunjajući višekratno Bugarskom, odavno memorirao lik revolucionara Vasila Levskog.

Sve ostalo je manje, poput jednog potpuno nečitkog bjelomramornog spomenika s cvijetom, okrugle apstraktne kamenčure ispresijecane nepravilnim kosim rezovima ili, sudeći po veličini, davno izumrlog pretpotopskog leptira. Izuzetak je umjetnički vrlo izražajan reljef na pročelju srednje škole „Ćiril i Metod“. Na posebnoj spomen-ploči natpisom je obilježeno mjesto gdje su Botev i drugovi mu sjeli odmoriti i ručati nakon iskrcavanja, a prije pohoda u slobodu.

M.J. | Bljesak.info / Evo naših!

Pa parkovima su, osim spomenika, kao da je Botev park malen i nedostatan, i brojni ugodni kutci za predah, a na nekoliko mjesta vidjeh i fine replike amfora i ukusne, samo možda malo previše šarene grnčarije – u Bugarskoj su grnčari, posebno u Zlatogradu i Dobriču, još uvijek aktivni.

Nađe se, podalje od središnjeg trga, i poneka stara kuća, ali ću se ipak najduže zadržati u središtu, blizu narodnog čitališta, nazvanog, dakako, po Hristu Botevu. Čitalište je, zbog izdvojenog tornja, i neka vrsta kule sa satom. Krov pun golubova. Na desnom boku biblioteka. Uz nju zlatoslovni spomenik s desetcima imena poginulih Kozlodujčana u svim znanim i neznanim ratovima od oslobođenja od Turaka do danas, uz obvezno „Vječna slava herojima“. Ali sve je to savršeno nevažno u odnosu na kućice s knjigama, u kojima nalazim mnogo literature svjetskih klasika. Na stranu, međutim, „lete“ svi klasici kad ugledam bugarske prijevode Branka Ćopića (Pohod na mjesec) i Hrvoja Hitreca (Smogovci). Eto, ima naših kud god kreneš!

Na kraju još koja o crkvama. Jednu malu, noviju, pod zaštitom svetog Georgija Pobjedonosca, vidjeh taman kod putokaza na ulazu u grad iz pravca Vidina, na plitkom uzvišenju pored propale benzinske crpke. Zašto baš tu, na nemjestu, ko bi znao; izgleda kao nikom potrebna, ali se, eto rodila pa šta se može. Druga je u gradu, blizu središta, ali dovoljno daleko od da je u socijalističko doba ne bi vidjeli oni što su od prigode do prigode, a prigoda nije nedostajalo, paradirali trgom. Brižno je čuvaju Sveta Trojica. Razgledam nepravilno poredane nadgrobnjake u dvorištu, sva su baš zanimljiva, ali valjda samo ovakvim kao ja. Čitam da je crkva podignuta od 1906. do 1914., da su je gradili majstori debarske umjetničke škole iz obitelji Filipov, koji su izradili i fin ikonostas, izrezbaren cvijećem i vinovom lozom, sa suncem iznad carskih dveri.

Sve ću ti pogledati, ali tek nakon što propratim kompletnu ceremoniju krštenja već povelike djevojčice. Ne smeta roditeljima i rodbini, a pop je zabavljen svojim poslom, pa da vidim i to, makar mi nije prvi put.

M.J. | Bljesak.info / Na krštenju

I još: odluka o podizanju ustanka donesena nakon što je procijenjeno da je Osmansko Carstvo u velikoj krizi elitnih snaga koje su poslane da uguše – pazi sad! – Hercegovački ustanak!

U Bugarskoj vjerojatno ne postoji grad u kojem nema ulice i spomenika Hristu Botevu. Da 47 kilometara od Sofije već ne postoji Botevgrad, nekadašnje Samundžijevo pa Orhanije, možda bi Kozloduj već „zajagmio“ to ime. Po Hristu Botevu, makar toga u njegovo vrijeme nije bilo, nazivaju nogometne stadione i klubove, takvih je više od deset, kao i stotine škola. Po njemu je nazvan i asteroid što su ga otkrili bugarski astronomi, pa čak i jedan rt na Južnom Šetlandskom otočju.

I najviši vrh Stare planine, u čijem podnožju je Botev izgubio glavu. Točno mjesto nikad nije utvrđeno kao ni to ko ga je ubio; jedni tvrde osmanski snajper, a drugi – to je kudikamo vjerojatnija verzija – da su metak iz neposredne blizine ispalili neki od njegovih četnika, otprije nezadovoljni njegovim vodstvom ustanka. Ostavljen je nepokopan, a kad su ga Osmanlije sutradan našli, odnije su njegovo tijelu u Vraca, odsjekli mu glavu i objesili je na glavnom trgu, koji danas nosi njegovo ime.

Odlazeći iz Kozloduja pitam se, i dalje s Botevom u mislima: Je li se isplatilo?!